Ja želim biti JA

U takvom sam razdoblju da moram imat ono nešto što me pokreće ili odmah postanem bezvoljna i tužna. Variram i takvo stanje mi nije drago.
Mnoge stvari u koje sam tako čvrsto vjerovala srušile su se. Najvažnija je ona koju spominjem u prošlom postu. U ponedjeljak se rodila nova nada.
To je tek nagađanje i možda nije istina,ali jednake šanse ima i da bude istina.
Samo me zanima što će biti ako jest. O meni ovisi hoće li se saznati, "oružje" je u mojim rukama. Mojoj sreći ne bi bilo kraja kada bi se to ispostavilo točnim i kada bi ta osoba to prihvatila.Ali ja se bojim to napraviti.
S obzirom na ono što je bilo prije,velika je vjerojatnost da mi ta osoba ne bi povjerovala,a drugo možda to i nije istina. Kad se odlučim to reći toj osobi učiniti ću to preko nje. Neka joj ona kaže jer ja više nemam snage. Ali to bi bilo nevjerojatno da je istina,sve,ama baš sve,bi se promijenilo. Na bolje,naravno.Pitanje je kako bi ta osoba reagirala,možda ona ne želi nikakav kontakt sa mnom.Drugo,to bi značilo potpuno razotkrivanje privatnosti osobi koja je posrednik. Isplati li se to?
Realne su mogućnosti da je to istina. Naglasit ću tada da ja ne želim nikakvu promociju ili privilegije jer želim uspjeti sama,ali želim kontakt,razmjenu iskustava,povremeno druženje. Samo to želim,nisam koristoljubiva. Samo trebam nekoga tko će me razumjet,tko je iz tog svijeta i tko mi je spreman pružiti podršku. Ja sam potpuno sama,mene nitko ne podržava. Bliži se dan odluke,a ne daju mi da živim onako kako ja želim.
Neki dan sam načula kako planiraju moj život,kako špekuliraju o nekim stvarima na koje bih se trebala odlučit,kako maštaju o mjestu stanovanja i kako govore da će sve ostati tek na snovima i riječima. Ja to ne želim,neću se pomiriti sa takvim životom jer sam zamislila bolji i drukčiji. Izgleda da me još uvijek ne doživljavaju ozbiljno,njima je ovo hir,djetinji san,srljanje u lošu budućnost,a meni je to sve. Prije par večeri bilo mi je jako teško. Nakon burne prepirke otišla sam u sobu učiti. Pored mene bili su prospekti o xxx, grčevito sam ih privinula uz sebe i pustila da suze sustižu jedna drugu,jedva sam se suzdržala da glasno ne zaplačem. Slušala sam na mp3 svoje najmilije pjesme,pjesme žene koja je živjela za ljubav i da bude voljena,koja je maštala,sanjarila,voljela iluzije i koju život nije mazio,a koja je usprkos svemu tome pjevala,pjevala,širila radost i oduševljavala ljude svojim talentom i neobičnom,ali dražesnom pojavom. Mislila sam ako je ovo žrtva da dođem do toga,ja sam je spremna prihvatiti. Ni njoj nije bilo lako, i ona je bila neshvaćena, i na nju su se obrušili površni ljudi i okolnosti,puke okolnosti. Ja sam možda patetična i sve je možda jednostavno,ali pokažite mi put,usmjerite me. Trebam nekoga tko će vjerovat u mene. Ja se bojim iti pomisliti što će biti ako me navedu na put koji ne želim.Znam da sam po razmišljanj puno drukčija od vas,ja sam taj lik iz neke stare priče koji još uvijek vjeruje u čuda, u prave ljubavi, u snove koji se ostvaruju ako vjeruješ, u tu iskonsku vezu koju osjetim svaki put kad se nađem tamo, u te uvijek nove kombinacije boja,mirisa, zvukova............Živim za to.
I vama sam možda buntovnica koja lebdi ni na nebu ni na zemlji,ali zamislite kako je samo kad nešto jako želite,kad je to vaš životni poziv i kad se ne vidite ni u čemu drugome,a s druge strane su oni koji su gorljivo protiv vas i nitko,ama baš nitko,vas ne podržava i ne vjeruje u vas. Ja nemam nikoga da me uhvati ako padnem,ja nemam nikoga tko će me samo uvesti u taj svijet jer vinut ću se vrlo lako, to osjećam. Nije laka ova situacija,kažete razgovaraj,jesam već par puta i svaki put iznova propadne. Ne znam što da radim............
Trebam nekoga s kime ću porazgovarati o svemu,trebam nekoga tko će razumjet,trebam podršku jer to je smisao mojeg postojanja,božji dar meni!

Na ovom blogu želim biti iskrena. Želim biti ja i samo ja.
Imam tu potrebu da se nekome otvorim i kažem sve o sebi.Kad bolje razmislim, nikad nikom nisam rekla sve o sebi, čak ni roditeljima, ni prijateljima, nikom. Takva sam, svi me doživljavaju kao emotivno deformiranu osobu.Jako sam zatvorena i nikad ne govorim o emocijama. Sad mi je žao,ali opet ne mogu. Grozno je kako me svaki put nešto preprijeći i svaki put gotovo da se otvorim,ali nikad skroz. Većina ljudi me više i ne pita, za njih sam samo hladan stroj. Najgore je što nisam takva, volim,ali u sebi. Plačem,ali pod jastukom. Bojim se pokazati svoje pravo lice. Mnogi zbog toga misle da sam neozbiljna,a ja se ponekad pitam zašto sam tako komplicirana. Sve proživljavam tiho,sama sa sobom.

Neku večer bila sam sama i promrzla,cipele su me nažuljale, bila sam daleko od kuće, nisam imala gdje sjest,oko mene nije bilo nikoga. Nikom nisam rekla gdje idem,znam da ne bi razumjeli. Vjetar je sve jače puhao,prsti su mi pomodrili,a ja sam samo gledala u zvjezdano nebo i mislila kako konačno radim nešto dobro, kako se konačno borim za sebe. Slušala sam glazbu na mp3 i samu sebe hrabrila. Izložila sam se opasnosti,odgodila sve obveze, lagala samo da dođem do toga. Najednom sam osjetila kako neću moći,došlo mi je da pobjegnem. Vraški sam željela da me u tom trenu netko nazove,da se netko stvori iza mene i zagrli me, kaže riječ ohrabrenja,ali bila sam sama i promrzla. Čudo iz bajke nije se dogodilo. Ja sam svejedno vjerovala i brojila preostale minute. Znala sam da ako to napravim pobijedit ću sebe,barem djelomično oslobodit ću se sramežljivosti,straha..... Želim biti onakva kakva zaista jesam. Uspjela sam........ali nije sve bilo onako kako sam zamislila. Ja sam čitavo vrijeme živjela u iluziji, ja sam tražila nešto što ne može biti,krojila planove koji su neostvarivi,stvorila imaginarni svijet koji se te večeri srušio,rasprsnuo. Osjetila sam se tako sama kad sam ponovno izašla na ulicu i znala sam da ću taj krah opet sama prebroditi. Daleko od kuće, mrak,tišina, čudni tipovi na ulici, vjetar koji mi tjera kosu u usta, cipele koje me žuljaju,svaka neravnina na cesti počela mi je smetati,osjećala sam se tako jadno, kao neka pojava iz drugog svijeta. Zaustavljala sam suze, znala sam da ću ih progutati kad dođem blizu kuće, da nitko ništa neće primjetiti,da ću se opet pretvarati.Osjetila sam se tako neznatno i tako bez snage,dugi put je preda mnom i ja to želim. ali ja sam sama. Mene nitko ne podržava. Mojim snovima oni se smiju,ja sam za njih nezrela balavica koja ne zna što je život. Ja sam površna,ja sam patetična. Gdje da bacim još ovo malo nade što je ostalo? Kako da stvorim drugi svijet? Ja samo želim biti ono što želim,ali se bojim,a oni mi ne daju. I ja se bojim, i oni ne daju, i ja plačem,ali ne radim ništa. Ja sam slaba, ja sam dobra ( č:glupača), mene iskorištavaju,svi me zovu samo zbog koristi,nikoga nije briga za mene, ja ne znam kome da se otvorim.
Zašto su ljudi tako zli? Zašto ne shvaćaju?
Meni je taj svijet bio sve,ja sad ne znam za što da se uhvatim.......